ne mogu se mirit sa tim da je naša ljubav otišla u dim...
sanjala sam noćas da još te volim... i da ne mogu bez tebe...
ali živim i vjerujem da mogu... i da te ne volim... i da mi nije stalo... možda nikad ni nije bilo... uvjeravam se... ali ne ide... lažem samoj sebi... jer želim vjerovati u to... ali znam da je laž...
sanjala sam noćas da još me voliš... i da ne možeš bez mene...
i pitam se ponekad... jesi li me zaboravio... ili još nekad pomisliš na mene... pomisliš da bi me jednom zavolio... da je neko drugo vrijeme...
rekao je ne znam što da radim... ne znam je li pametno... rekla sam mu pusti nek traje... sve dok traje dobro je... i primio me za ruku... onako kako se prima netko koga nikada ne želiš pustiti... i zastao je kako bi me mogao poljubiti da nitko ne vidi... jer bio je u pravu... nije bilo pametno...
rekao je bilo bi drugačije da smo se sreli par godina kasnije... rekla sam ne bi sigurno... sada znam da bio je u pravu... jer bila sam premlada... i nisam znala cijeniti to što imam... on me naučio...
rekao je ne brini se, zaboravit ćeš ti mene vrlo brzo i uplovit ćeš u nešto puno bolje... rekla sam vjeruj mi, neću te zaboraviti... znala sam da jedino ovaj put nije bio u pravu... jer čak i kad pomislim da ga pomalo zaboravljam dogodi se nešto... i opet osjetim koliko mi znači... i ne znam mogu li dalje...
jučer sam razgovarala s dvije cure... ne mogu ih nazvati prijateljicama jer se premalo poznajemo, ali opet su mi dovoljno drage da ih mogu tako nazvati... taman kad smo se pozdravljale pitala me jedna: - a kako ste ti i tvoj dečko? još uvijek planirate vjenčanje, kuću?
- da :)
- lijepo je kad možeš tako s nekim planirati...
- je, jako je lijepo... ali je jako teško kad prekinete...
i tako je počela priča o Njemu... nakon dugo vremena (godinu dana ako ne i više) pričala sam nekome o Njemu... čudno je bilo... kao da pričam o nekome tko nikada nije ni postojao... ne znam...
saznala sam prije 2, 3 mjeseca... ali tek sam jučer postala svjesna da se taj dan približava... pa taj dan će stvarno doći... i slomilo me... po ne znam koji put...
PoZoY, nisam dovoljno jaka... samo pokušavam biti... strah me...
još 2 mjeseca do tog dana kada sigurno neće biti lako... i još 2 mjeseca da se odlučim hoću li doći... hoću li moći izdržati... nije pametno, znam... to mi nitko ne mora reći... i da, možda ću se mučiti... sigurno hoću... i bit će mi još gore... plakat ću možda kao nikad do tad... ali unatoč svemu još uvijek želim otići... i vidjeti ga posljednji put... vidjeti Onu S Kojom Će Provesti Ostatak Života... a onda okrenuti leđa i zaboraviti...
tu noć kad ćeš se ženiti
nitko neće znati zašto plačem...
jučer sam čula jednu pjesmu na radiu...
ne misliti na tebe postalo je moguće... čak i normalno... ali zvuk jedne pjesme vrati te ponovo u moje misli... vrati mene tamo gdje smo se rastali... i sve kreće ispočetka... bezbroj pitanja i nijedan odgovor... zašto?... to prokleto ZAŠTO nikako da prestane tražiti odgovor... jer nema ga... ja ga ne znam... možda zbog toga još više boli...
borim se svaki dan... ne pokušavam te izbaciti iz svog života jer sam davno shvatila da to ne mogu... ali gradim zidove... da te jednog dana ni ja ne pronađem... ali nešto ih uvijek poruši...
otkud mi toliko snage?... ma kakva snaga... prije je to strah, nemoć...
sve kao da je uzalud...
znala sam da će se dogoditi... jednom je moralo... ali zašto baš sad?... nisam spremna... možda sebično... ali nisam... nisam te spremna zauvijek izgubiti... iako... dogodilo se to davno... ali moralo se ovo dogoditi da shvatim... ali ne želim...
oduvijek sam htjela da nađeš onakvu curu kakvu si želio... da budete sretni... da ti budeš sretan... i upravo se to dogodilo... drago mi je zbog toga... i sretna sam jer si ti sretan... ma presretna... ali u isto vrijeme neizmjerno boli... jer te ponovo gubim... jer mi još uvijek značiš koliko i onoga dana – previše... jer sam se uvijek potajno nadala da ćeš se jednom vratiti, a sada nema povratka... jer sam jednom davno ja trebala biti na njenom mjestu...
želim ti svu sreću svijeta... zapravo – vama to želim... da ostvarite sve ono o čemu si mi pričao...
rekla sam jednom davno da bi htjela biti na tvom vjenčanju... još uvijek to želim... samo ne znam hoću li moći... ako skupim snage, doći ću... nemoj zamjeriti...
bar da mogu naše vrijeme vratiti...
možda tako mogu sve promijeniti...
tada nikad ne bi sve izgubili...
sretni zajedno bi bili ja i ti...
zajedno... ja i ti...
< | studeni, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
što kada poželiš pobjeći od svega...
je li ovo dovoljno...